Panonija u stihu

Od Jana Panonija do Satana Panonskoga (vjerojatno jedinoga čistokrvnoga pankera panonskoga metaprostora, Ivice Čuljka) panonistička regresivno-egzistencijalistička nit kontinuitet je koji ne samo da nije moguće zanemariti nego je i znanstveno-istraživačko podsjećanje na isti modalitet suvremenih književnoznanstvenih težnja u kojima je gore navedeni autorski dvojac, svjestan te činjenice, nepobitno uspio.

Ovdje je, dakako, riječ o drugoj knjizi dvoknjižja o panonizmu u hrvatskoj književnosti odnosno nastavak knjige Panonizam hrvatskoga pjesništva i studija Slava Panonije, uvod u teoriju stila s intermedijalnom studijom Vlastimira Kusika kojom je, interpretacijama poetskih tekstova autorskih reprezentanata razdoblja i tematskih podgrupacija od Panonija do današnjih nam suvremenika, oprimjereno teorijsko i književnopovijesno vrlo detaljno razlaganje polusvjesne ideje panonizma iz prvoga sveska. Na tragu, reklo bi se, konceptualnosti Remove Koreografije teksta, također dvoknjižja, gdje prvi, teorijski dio biva potkrijepljen antologijskim izborom intermedijalnih ispada suvremenoga hrvatskoga pjesništva u drugom dijelu ukupnoga djela. U uvodniku drugoga sveska stoji i napomena kako je posrijedi svojevrsni upgrade na antologiju Slava Panonije urednika Vladimira Rema, a čije su nadopune datirane na 2012. odnosno antologijske izbore slavonskoga ratnoga pisma, vinkovačke književnosti te dijelom recepcijski široko prihvaćene Drenovačke antologije hrvatskoga pjesništva (o čemu je potpisnik ovih redaka izvijestio u emisiji Bibliovizor Trećega programa Hrvatskoga radija).

Tako je, pri prvom (posve letimičnom i neobaveznom, dakle opuštenjačkom) pregledu ovoga antologijskoga sveska primijetiti trag znamenite biblioteke Slavonica, stoknjižnoga (zapravo devedesetdevetoknjižnoga) ovjekovječenja slavonske pisane riječi sa stotom knjižicom nazvanom Knjiga o knjigama koju svakako preporučujemo kao potencijalni uvod u čitanje ovoga dvosveščanoga izdanja (ne treba posebno napominjati da vrijedi i obratno).

Izd. Filozofski fakultet u Budimpešti, DHK, Filozofski fakultet u Osijeku, 2014.

S obzirom na spomenute poveznice upgrade ove antologije ogleda se u onoj cjelini koja je pri teorijskom izlaganju iz prvoga dijela ove priče lucidno imenovana neopanonizmom – naime, sama Slavonica, knjižnica iznimnoga značenja za proučavanje slavonsko/panonskoga književnoga identiteta, zahtijeva dodatak u smislu osvježenja dostignućima produkcije posljednjih barem dvadeset godina, a što se osobito odnosi na slavonsko-baranjsko-srijemske autore koji su afirmaciju doživjeli na Pjesničkim susretima u Drenovcima, bez daljega središnjim (kontra)punktom literarnoga preživljavanja šestoga stoljeća hrvatske književnosti, slavonsko-panonskoga semantičko-sadržajnoga i semiotičkoga potprostora. Osim toga, Slavonica po sebi nije klasična antologija, stoga je važnost ovoga postignuća po prirodi stvari multiplicirajuća – ona, naime, ne prestaje dobivati na dodatnom značenju, što se vrlo lako zapaža s obzirom na predmete interesa najnovijih generacija studenata književnosti koji recepcijski fokus ne zaustavljaju na velikanima poput Dionizija Švagelja ili Miroslava Slavka Mađera, nego idu i dalje: sve do blogosfernoga, a poslije i fejsbukovskoga neopanonističkoga diskursa Marine Tomić ili, pak, iznimno nadarenoga Davora Ivankovca u čijim se tarovski raspoloženim stihovima očituje bezgranična dobrobit autodestruktivne panonske crnoće.

Zaključno, čitajući štivo o kojemu je ovdje riječ, nimalo slučajno prisjećam se zbirke Satana Panonskoga Mentalni ranjenik nastale potkraj osamdesetih godina prošloga stoljeća, prema kazivanju starijih vremena kada su Vinkovci doista bili umanjena punk-rock-scena teško mjerljive točke metaforičkoga vrelišta, uviđajući ovdje sugerirani kontinuum panonizma, stanje prikrivene autoreferencijalnosti koja misao na sam panonizam čini podsvjesnim sugeriranjem endemskoga koda ovdašnjega pisma, generacijsko-stilskim razlikama usprkos. Drugim riječima, panonizam kao možebitni negativ uzvišenoga parnasovstva, krvav, znojan, prljav, a ipak i barbarogenijski uspravan, podrazumijeva dugotrajnu višerazinsku analizu njegove jezične procesualnosti, dometa, naime, koje recepcija nepanonskih književnoznanstvenih intelektualnih struktura u jednom trenutku budućnosti ima apsolvirati kao istinsko blago pisane riječi, sintaktički vez tkan stoljećima, ono što je uzrokom katkad izvanserijskih estetskih ekscesa kao i posljedicom vlastite prirode, iseljenoga mora poganskih duša – kao i ono more što se prelilo preko đerdapske klisure te je malo dalje, na plećima slavenizirane Bugarske, izloženo Kožarićevu Spaljenom Suncu najednom pocrnjelo.